Never give up

Mnogo vremena sam provela razmišljajući o stvarima koje volim da radim i koje želim da radim sada i u budućnosti. Bila sam izgubljena tj., sve ono što čini mene i odvaja od drugih je bilo zarobljeno u meni kao u nekoj kutijici, čiji ključ je izgubljen. Ne znam kako je kod vas, ali ja često razmišljam o životu i svrhu mog života iako se to ne bi moglo primjetiti na meni. Najčešća rečenica koju čujem od ostalih jeste ''Blago tebi.'' Zašto blago?  Za sve ljude koji su mi ikad to rekli, postavljam ovo pitanje. Dosta vas će se možda pronaći, ako budete uopšte čitali ovo i ako vas uopšte bude u trenutku kakvom zanimalo šta Amra, slatkica koja se uvijek smije kao da nema brige i problema u životu, razmišlja. Da, smijem se često, čak i u situacijama koje nisu za smijeh. Shvatila sam skoro da je to moja neka odbrana od pokazivanja emocija ili stvar zbog koje nekako prebrodim neugodne situacije. Ne znam za vas, ali ja nemam namjeru da svoje probleme namećem drugima i da njima kvarim dan i stvaram negativne emocije, pogotovo ljudima s kojim i nisam baš tako dobra. To vjerovatno bude i razlog zašto izbjegavam ljude, hajmo reći ''negativne''. Vani kad izađem, među ljudima ne skidam nikad osmijeh sa lica, ali čim ostanem sama izgubi se taj osmijeh. Nije ovo bilo uvijek tako, ali ne sjećam se kad sam se zadnji put osjećala zadovoljno sa samom sobom. Svi mi ljudi imamo dva lica, neko čak i više.  Jedno moje je veselo i izgleda kao da nema nikakve brige u životu, a drugo je tužno, usamljeno i luta i traži nešto, nešto što ni ono samo ne može saznati. Zamolila bih vas da saberete svoje misli i razmislite koje je vaše drugo lice. Dosta vas će  možda pomisliti da ga nemate ili će vas, ako je negativno, natjerati da samo klimnete glavom i pravite se kao da niste shvatili kakvo je. Ne zamjerim vam, i ja sam svoje bila zanemarila, dok nije neko mi rekao, tj. prepoznao to, da sam počela razmišljati o tome. Zašto vam ovo sve pričam?
Prvi razlog jeste da ne želim biti poznata kao neka cura koja ima blog gdje pokušava ljudima pokazati kako je divna odjeća koju je dobila, tj. da se hvali. Želim da bude više od toga. Blog-ova ima raznih. Od nekih poput mog gdje cure samo odjeću pokazuju do onih meni možda najomiljenijih, gdje cure kažu svašta, podijele svoje mišljenje i probleme, kažu istinu koju se niko od vas ne bi usudio reci o sebi. Ja ih zovem kao blog-ovi sa karakterom. Kad sam tek napravila blog, imao je nešto, bar se meni tako činilo. Neku pozitivnu energiju, vjerovatno jer sam tek počela i bila jako stravstvena s tim jer sam željela jako da mi uspije. Uz reklamiranje odjeće sam pisala i nešto o svom životu, pitala vas razne stvari i mnogo cura je čak odgovorilo, što me je jako obradovalo, jer znam da nisam sama. Dok pišem, opustim se, nešto što me muči jednostavno nestaje kroz svaku riječ koju napišem. Vremenom svašta se izdešavalo i sve manje i manje su mi postovi imali moje emocije i priče. Nekad pokušam da napišem nešto poput ovoga, ali izbrišem jer mi padne na pamet hiljadu stvari zbog kojih ne trebam da to uradim. Jedan od glavnih faktora ovoga jeste ''Šta će ljudi misliti, hoće li se smijati, osramotiti ću se itd.'', tj. mišljenje drugih.  I tako moj svaki naredni post tone zajedno sa mnom. Možda ste primjetili, mislim da da. Izgubio se nekadašnji žar u meni da radim ovo. Razlog su možda moji doživljaji kroz možda protekle 2 godine. Svi smo mi pokušavali u neko dijelu života ugoditi drugima, biti dio neke grupe, jednostavno rečeno, biti voljeni. Ja sam to kako znam za sebe pokušavala. Taj pokušaj je učinio da zanemarim sebe i postanem osoba koja je onakva s kakvom je osobom. Izrazit ću je kao ''kopija''. Kopira ljude da bi je ti ljudi voljeli, jer svako voli više osobe koje su slični njima. Nisam smjela pomisliti da kažem nešto što ja volim i kad slučajno kažem u meni bude pritisak da će me ljudi ostaviti. Taj strah se razvio u meni, strah da ne budem sama. Upoznala sam u tom momentu jednu osobu, moju najbolju drugaricu tadašnju koja je sve moje mane i vrline prihvatila. Prihvatila pravu mene i zahvaljujući njoj sam shvatila mnogo stvari i zbog nje sam uspjela da se odvojim od ljudi s kojim glumim neku drugu osobu. Zahvaljujući njoj sam razvila samopouzdanje i imala sam hrabrosti reći i uraditi ono što želim. Ne znam hoće li ikada naći vremena i ovo pročitati, ali želim joj reći da mi je žao što sam nju, osobu zahvaljujući kojoj sam sad ovakva kakva sam sad, koja me nikada samu nije ostavila i koja je sa mnom bila uvijek iskrena, ostavila. Žao mi je što sam je zanemarila, pogotovo sada, kada joj najviše trebam, ne kao drugarica, već kao sestra. Sebična sam što sam sebe uzela u obzir i samo razmišljala o sebi i kako sam izgubljena i kako ću biti ponovo u potpunosti sretna da sam tebe, osobu koja me čini sretnom izgubila. Najžalosnije je što nemam hrabrosti da bilo što poduzmem, da ti se javim, da pokušamo ponovo, jer ne postoji nikakav izgovor ili stvar koja bi mogla tebe nagovoriti da mi oprostiš. I da mi oprostiš, neću moći ja. Ako čitaš ovo, želim da znaš da te volim i da mi nedostaje moja ''sikis''. Krenule smo na fakultet, upoznale mnogo ljudi i jedan od prvih razloga našeg odvajanja jeste što sam ja počela stanovati u Tuzli, a ona ostala u našem gradu. Viđale smo se bar jednom sedmično za vikend, kada se vratim kući. Ali od tog sedmično je počelo biti mjesečno i sada su već prošla 3 mjeseca od zadnjeg puta kada smo se vidjele, a prošlo je 5-6 mjeseci od zadnjeg puta kada smo nas dvije same bile i pričale o svemu. Prije tog svega sam otišla na ferijalni rad u Njemačku. Tu sam takođe doživjela svašta. Tu sam se počela gubiti, jer se ljudima nije svidjela prava Amra i njena iskrenost. Niko nije bio tu da kaže ''de hajde ko da su bitni''. Prošao je prvi mjesec i onda sam počela opet biti ''kopija''. Slagala sam se sa svima u svim stvarima, iako u sebi nisam bila zadovoljna time. To me je tušilo i jedva sam čekala vratiti se kući. Prošao još jedan mjesec i ja se vratila. Problem je bio da sam kroz taj drugi mjesec stekla opet taj strah da me ljudi ne vole onakvu kakva jesam. Vrativši se kući i provodeći prvu sedmicu sa ljudima koje volim, shvatila sam koliko sam se promjenila. Nisam nikako mogla se uklopiti više. Jednostavno htjela sam se povući i biti sama jer nisam bila njima više zabavna. To sam ja smatrala, nikad nisam saznala niti pitala da li tako oni zaista misle. Počela sam se udaljavati od ljudi i sve manje pričati o sebi. Svaki dan sam osjećala prazninu u srcu. Taj osjećaj se ne može ni opisati tako lako, ali pokušat ću. Bio je kao da lutam negdje u tamnom prostoru i tražim nešto, ali to nešto se ne može naći. ''Nešto'' je izgubljeno, nestalo, nema ga. Tako sam svaki dan provela lutajući. Kada izađem sa prijateljima, smijem se, lijepo se provedem, pomislim da mi je to potrebno, zabava koju nisam mogla propustiti prije nikad, ali kada se vratim kući, opet osjećaj praznine se vraća i daje mi do znanja da nije to to. Nikako da znam što hoću, što ne. Kad mislim da znam, bude na kraju suprotno i pored tog što sebe ispatim, ispatim i druge osobe koje su bile tu i slučajno postale dio mog traganja. Odlučila sam prije mjesec da neću više ljude vući sa sobom i da prestanem probati naći to ''nešto''. Bio je to prvi korak i pomogao je za početak. Provela sam dosta vremena sama i gledala stare slike, uspomene i stvari od prije. To sve sam odradila slučajno, bila sam sama i nisam imala pametnijeg posla pored učenja za ispite. Nemojte pomisliti ''Ah, kako tužno, sama bila''. Nisam baš sama, tu i tamo su tu i roditelji i cimerica koja je isto se promjenila i postala kao starica koja samo leži i pokušava nešto raditi, ali ne može jer je stara, u ovom smislu to nešto je kod cimerice učenje. Dobro joj opet ide, položila je ispite, ni nama nije jasno kako. Šala na stranu, vraćam se na priču. Tako sam pronašla te stvari i svoje stare crteže. Znam crtat i kao dijete sam uvijek bila jako zaljubljena u haljine i odjeću koja je neobična. Našla sam crteže haljina koje sam ja kao dijete izmislila. Sjetila se kako me to činilo sretnom i tada sam maštala da radim kada odrastem kao modni dizajner ili bilo što što ima veze sa modom. Pored toga pronašla sam crteže koje liče na anime i manga likove. Pronašla svoj pokušaj crtanja mang-e. Smiješno je, ali u tom momentu ispuni me neka toplota u srcu. Sreća i ljubav. Od pomisli da počnem ponovo crtati svoje ideje, nestade ona praznina u meni i ispuni se ljubav i strast. Shvatila sam što sam izgubila. Svoju strast i maštu. Od toga je nastao i ovaj blog i moj stil oblačenja i ponašanja. Moj karakter je nastao od tog svega. Znala sam da sam uvijek željela i kao mala djevojčica, da utičem na ljude dobro, da učinim svijet šarenim i veselim mjestom. Život zna biti često crno-bijel, a ja sam ga htjela učiniti šarenim, bar na momenat. Sad kao odrasla, naravno da je to teško, pogotovo ako ste iz male države koja je totalno nepoznata tačka na atlasu, ali što da ne. Sve je moguće. Toliko ima ljudi i priča šta su učinili, a bili su poput mene. Ne treba gubiti nadu. To sam uvijek govorila i zaboravila.  Zbog nade nam se neki grozni dijelovi života čine malo pozitivnim jer se nadate da će dobro završiti. Shvatila sam još da neke stvari trebate pustiti da se dese same kao što sam ja popustila traganje za nečim meni tad nepoznatim. Imam previše ideja kojim treba mjesto da se ostvare. Blog mi je pomogao da oslobodim mali dio tih ideja. Početak i nada da ću ostvariti svoje snove. Mnogi se zezaju na račun mog bloga ili ne razumiju svrhu, pa smatraju da je to samo neka vrsta traženja pažnje. Ne uzimam vam za zlo. Svako ima pravo na svoje mišljenje, a ja sam ta koja nije stekla hrabrosti da napiše čemu ovo sve što radim, kako bih to mišljenje učinila pozitivnim. Uvijek će biti naravno ljudi kojima ne valja što radim, ali neću učiniti opet grešku i ugoditi tim ljudima. Treba pokazati ono što volite, jer time ćete sebi naći osobe koje će vas u tome podržavati i približiti ka ostvarenju cilja. Svi smo mi ljudi i mislim da trebamo svi raditi što želimo i prestati misliti šta će neko drugi pomisliti ili reći. Svako će nekada lutati kao ja i učiniti dosta stvari loše, ali to je dio sazrijevanja i oblikovanja karaktera. Kada bih uspjela pomoći jednoj osobi ovim tekstom u bilo kom smislu, bila bih presretna. Nije toliko bitno da znate o meni i mom traganju, koliko je bitno da će se neko pronaći u ovom tekstu i odahnuti i shvatiti da nije sam, da stvori sebi nadu. Ovdje sam spomenula samo tu drugaricu, ali naravno ima tu još dosta osoba koje su uz mene bile i u tim teškim momentima i nisu odustale od mene. Čekale su i znale da ću se kad tad otrijezniti iz tog transa. Zahvalna sam im na svemu i najviše jer postoje u mom životu.  Bio je momenat kad sam rekla neću objaviti ovaj tekst u svom idućem postu, jer se desilo nešto gdje mi se sve srušilo što sam napisala, ali shvatila sam nakon dugog razmišljanja da ništa apsolutno ništa ne može više uticati na nas ako znamo šta mi želimo i ako imamo cilj pred očima. Ne mogu promijeniti svoju prošlost, ni znati budućnost, ali živim u sadašnjosti gdje se svaki dan uči nešto novo sa prihvatanjem bez obzira koliko je teško. Treba znati opraštati drugima, ali najznačajnije je da znamo sebi oprostiti. Kao što mi je rekao jednom neko bitan: ''Sreću ne čine ni stvari ni drugi ljudi. Moraš sama sebe voliti i sama sebi bit najbolje društvo, i onda ćeš uvijek biti sretna i nikad nećeš biti usamljena.''

Eh, sada, malo da se vratim i na odjeću koju nosim na ovom postu. Ovo je baš moj stil. Upravo sam odlučila ovaj tekst napisati na ovom post-u, jer moj outfit je kao znak vraćanja starog žara. ZAFUL je naravno ta stranica koja je omogućila da kombinujem sve ove prekrasne stvari. Bluzu sam gledala već dugo na stranici i odlučila sam na kraju da je naručim. Divna je, mislim da čak riječi nisu potrebne da opišem bilo što na meni, jer se na slikama vidi koliko je sve odlično i prelijepo. ZAFUL naravno ima sve što je potrebno da upotpuni svaki stil, tako da je i sada imao za mene ovu suknju koja ide toliko dobro uz bluzu. Zar ne? Uvijek se iznenadim koliko su kvalitetne stvari koje dobijem od ZAFUL-a, ali nisam jedina. Čitam recenzije stalno i vidim kako sve cure pišu kako su iznenađene koliko je sve kvalitetno. Uz ove crvene cvjetiće i crne boje, dodala sam zlatne boje. Meni crvena boja ide dobro uz zlatnu i to uvijek tako kombinujem. Uzela sam naravno i nakit od ZAFUL-a i štikle koje sam na prošlom postu imala i upotpunila svoj outfit. Nadam se da vam se sviđa. Torba je  nažalost kupljena ovdje, ali nije neki problem ako vam se sviđa. Imate mnogo sličnih i ljepših torbi na njihovoj stranici. I da ne zaboravim još spomenuti da me je našminkala Alma Rizvić. Njen profil na instagramu je @timefor.makeup. Divna je i šminka je trajala 10h. Samo sam ruž obnovila. Koristi kvalitetnu šminku i zna dobro šta radi. Pored toga je jako prijatna i komunikativna. Više informacija o njenom radu imate kod nje na profilu, samo što trebate da učinite jeste da zapratite @timefor.makeup. 

 Hvala vam na pažnji i još jedno veliko hvala za osobe koje su sve ovo pročitale.

Poljupci,
Amra.

Bluza ( Blouse ) - ZAFUL
Suknja ( Skirt ) - ZAFUL
Štikle ( Heels ) - ZAFUL
Sat ( Watch ) - ZAFUL
Prsten ( Ring ) - ZAFUL
Naušnice ( Earrings ) - ZAFUL