Danima već razmišljam da počnem pisati novi post, ali uvijek me sprječava neki osjećaj koji govori da pričekam još. Taj osjećaj je bio pravi, jer da sam prije počela pisati, ne bih uspjela ovako iz srca napisati ovaj post. Već mjesecima nisam ništa objavljivala niti pisala. To mi teško pada, jer je blog nešto što me usrećuje i pomaže da barem nekad budem maštovita i da ispustim svoju kreativnost pored silnih obaveza koje imam. Teško je odrasti u ovom svijetu gdje moraš da radiš i uskraćuješ sebi sreću da bih uspio nešto u životu, dok drugi koji ništa ne čine, imaju svu tu sreću, a ni sa čim je nisu zaslužili. Gledajući ovako sama sam sebi stvarala negativnu energiju i sebi kvarila dane razmišljajući ''Zašto se toliko trudim, kada ne vidim napredak ili neko svjetlo da mogu pratiti?''. U posljednje vrijeme sam mnogo teških odluka izabrala, gdje su skoro sve bile loše po meni. Sve sam više sebe zapuštala i ono što volim, da bih ostvarila neki cilj u životu koji me ne