Magnolia flower

Danima već razmišljam da počnem pisati novi post, ali uvijek me sprječava neki osjećaj koji govori da pričekam još. Taj osjećaj je bio pravi, jer da sam prije počela pisati, ne bih uspjela ovako iz srca napisati ovaj post. Već mjesecima nisam ništa objavljivala niti pisala. To mi teško pada, jer je blog nešto što me usrećuje i pomaže da barem nekad budem maštovita i da ispustim svoju kreativnost pored silnih obaveza koje imam. Teško je odrasti u ovom svijetu gdje moraš da radiš i uskraćuješ sebi sreću da bih uspio nešto u životu, dok drugi koji ništa ne čine, imaju svu tu sreću, a ni sa čim je nisu zaslužili. Gledajući ovako sama sam sebi stvarala negativnu energiju i sebi kvarila dane razmišljajući ''Zašto se toliko trudim, kada ne vidim napredak ili neko svjetlo da mogu pratiti?''. U posljednje vrijeme sam mnogo teških odluka izabrala, gdje su skoro sve bile loše po meni. Sve sam više sebe zapuštala i ono što volim, da bih ostvarila neki cilj u životu koji me neće opet usrećiti, već eto neka barem imam od čega živjeti kako bi stariji ljudi rekli. Pored toga, onaj osjećaj samostalnosti me tjerao da što više radim i sebe psihički i fizički uništavam od pretjeranih obaveza, jer osjećaj neke slobode kada imaš svoj novac i svoju sigurnost, dopušta ti da letiš na trenutak. Niko ne voli biti u kavezu kao životinja, pa se trude ljudi čineći sebe samostalnim izaći iz tog kaveza ne vidjevši da ulaze u drugi koji je sačinjen od rada i obaveza koje zahtjeva ta samostalna sloboda.


Pored toga ne možete zadovoljiti ljude, koji ako ništa ne radite, po njima ne valja te jer ste lijeni, ako previše radite, opet je loše jer onda nemate vremena ni za šta. Teško je naći sredinu u ovome, jer svijet u kojem živimo je ili previše jedno ili drugo. Možda da živim u nekoj drugoj državi gdje su mogućnosti veće, ne bi bilo ovako, ali rodila sam se ovdje gdje sam i na to ne mogu uticati, niti se žaliti. Uskratila sam sebi izlaske, zapustila prijatelje, umjetnost, fotografiju, blog, privatan život. Postala sam sebična osoba, jer kroz svih tih odluka i obaveza, samo sam razmisljala na jedno, na sebe i kako ću ja kroz to sama proći, sama se snaći i sama otići do nekog cilja koji je još uvijek mutan. Ljubavne veze mi ne dolaze u obzir već duže vrijeme, jer ne želim još jednu obavezu gdje znam da ću ja biti ta koja će izaći iz tog kao loša sebična osoba. Ne želim se lako upustiti u nešto tako, dok nisam sredila svoj život  tj., sebe pronašla, pa da onda mogu razmišljati samo o vezi i ničemu drugom. Ljubav je jaka stvar i vjerujem da je uvijek potrebno slijediti svoje srce. Tako sam razmišljala uvijek, ali težak život i ljudi za koje ne bih sada ništa posebno rekla, samo da su negativni, počeli su stvarati sumnju u meni. Počela sam graditi sopstveni zid oko sebe, kako me ne bi išta više povrijedilo ili uticalo na mene. Slabije se otvaram ljudima i pričam svoje probleme. Šutim i trpim. Kada mi se plače, plačem a da niko ne zna. Teško je sve ovo nekome ispričati, a da osoba te shvati ili samo sasluša i sa iskrenim zagrljajem zagrli. Ali ja, ne dozvoljavam ni to. Zašto bih dijelila svu tu negativnu energiju koju osjećam kad sam sama nekome, dok vjerovatno i druge osobe imaju nešto u svom životu što ih muči, pa što bih ih zamučavala i svojim problemima. Ipak kakvih ljudi sve problema imaju, ne mogu se porediti s mojim kroz koje prolaze svi kada se počinju suočavati sa odraslim problemima i glavnim problemom, kako život sebi izgraditi.  Mislim da je barem pola vas ovako se osjećalo i razmišljalo kada ste se suočili sa realnošću ovog svijeta. Mogu vam reći pored ovih negtivnih misli i misli punih briga, uvijek dodje i pozitivna pomisao. Naučila sam sama sebe pohvaliti, a da ne budem toliki narcis. S vremena na vrijeme koliko god bilo nešto teško u nekom periodu vašeg života, trebate izvući makar jednu pozitivnu stvar bez obzira mala ili velika ona bila, jer to zna mnogo pomoći da prebrodite taj period. Zamislite sebi jedan cilj i činite sve da ga postignete. Plašim se stvoriti cilj veliki do kojeg ne znam ni kako doći, zato stvaram svakodnevno manje ciljeve koje brže ostvarim i time se ohrabrim za neki veći cilj ne gubeći nadu. Koliko god naporno nešto bilo, to što ćete naučiti iz toga i steći iskustvo je neprocjenjivo i značiti će vam do kraja života. Treba samo znati primati kritike, jer one možda zvuče negativno, ali su nešto najbolje što vam neko može iskreno reći. One su pokretač barem meni da budem bolja i popravim neke stvari bilo da su vezane za posao ili privatni život. Zahvalna sam svim prijateljima koji su mi i kritike davali, jer ne bih bila ovo što sam sada. Nisam savršena, ali  to i ne trebam biti, niko od nas. Sve naše mane nas čine posebnim i različitim. Ne bih više da smaram, tako da ću preći na onu glavnu stvar koju vam želim reći i koju sam naučila nakon dosta trnovitih padova. Uzmite sebi pauzu, vrijeme za odušak, jer ništa nije važnije od vašeg zdravlja i vašeg unutrašnjeg mira. Koliko god naporno bilo, trebamo naučiti reći u određeno vrijeme stop i promisliti čemu to sve vodi. Neke obaveze koje imate smatrate možda suvišnim i bespotrebnim, ali znaju značiti mnogo. Npr., smatrala sam svoj blog suvišnim i bespotrebnim, zato sam pauzirala i posvetila se monotonim stvarima, gdje sam gubila svaki dan dijete u sebi i svoju kreativnost. Dugo mi je trebalo da shvatim zašto se nekad osjećam tužno i prazno, dok nisam odlučila ponovo pisati na blogu. Možda je za pojedince smiješno što imam blog i što se slikam, ali to meni znači mnogo i to je najvažnije. Blog mi je kao ispušni ventil gdje predstavljam sebe onakvom kakva sam i gdje se trudim inspirisati ljude. Inspirisati nekoga je teško, ali dovoljna je jedna osoba da ja budem sretna. To je najveća sreća za mene kada mi se neko obrati i kaže da sam ga na nešto postakla i da ih je to usrećilo. Svi se mi ponekad osjećamo usamljeno, zato je nekad lijepo pročitati nešto gdje se pronalazite i shvatite da niste sami, jer to što vi razmišljate, isto razmišlja i sa tim se suočava  druga osoba. Zbog toga pišem ovako, jer možda se upravo sada ti pronađeš i na neki način ti ovaj post pomogne. Ovdje vam ne predstavljam samo neku odjeću koju možete kupiti. Ovdje vam predstavljam sebe i svoje svakodnevne misli, prepreke, želje, snove upakovane sa slikama. Nadam se da ste shvatili poentu mog posta. Nekada je teško sve misli upakovati što kraće moguće, tako da je i ovo kratko koliko imam još toga za reći, ali vremenom ću sve. Roza magnolija ima značenje ženstvenosti, ljubavi i prijateljstva. Ljubav i prijateljstvo što su po meni najvažnije stvari u životu svih nas. Bez toga ne bi bili mi ono sada što jesmo, upravo te dvije stvari koliko god bile nekad i negativne i pozitivne u našem životu, odrastamo s njima i razvijamo sebe. 

To bi bilo to. Jedva čekam ponovo početi redovno pisati i nadam se da me podržavate Hvala vam od srca ako ste pročitali ovaj ''roman''. Želim vam lijep početak nove sedmice.

Poljupci,

Amra.

Fotograf- EMINA AVDIĆ